Vijest o smrti Ratka Mladića u pritvorskoj jedinici Ujedinjenih naroda u Scheveningenu pokrenula je brojne reakcije te otvorila pitanja o nasljeđu i suočavanju s prošlošću na području Bosne i Hercegovine i regije.

Ravnatelj Memorijalnog centra Srebrenica Emir Suljagić u autorskom se tekstu prisjetio srpnja 1995. godine i susreta s Mladićem u Potočarima, naglasivši kako je Mladić bio čovjek koji je na koncu doživio neuspjeh u svojoj namjeri da u potpunosti izbriše ljude s prostora na kojima su generacijama živjeli.

Život i obitelj kao odgovor na zločine

Suljagić je naveo kako njegov odgovor na Mladićevo nasljeđe leži u svakodnevnom životu i odgoju kćeri, ističući da nove generacije neće odrastati s osjećajem da im netko drugi može određivati pravo na pripadnost. Prema njegovim riječima, planeri genocida nisu određivali budućnost, nego samo razmjere uništenja, dok budućnost uistinu pripada onima koji su preživjeli.

Istodobno je upozorio kako Mladićeva smrt ne smije poslužiti za njegovo pretvaranje u izolirani povijesni lik ili nekakvo "neobjašnjivo čudovište". Suljagić naglašava da je Mladić djelovao kao vojni instrument šireg političkog i sustavnog projekta koji je imao svoju logistiku, propagandu i institucije.

Upozorenja na opasnost od veličanja

Na opasnosti koje ostaju nakon Mladićeve smrti upozorili su i drugi društveni analitičari i novinari u regiji. Istaknuto je da bi biološki kraj pravomoćno osuđenog zločinca mogao označiti i pokušaje stvaranja novog kulta ličnosti te idolatrije među mlađim generacijama ako ne dođe do sustavne primjene zakona i primjerenog učenja povijesti.

Javni djelatnici i novinari naglašavaju kako je za dugoročni mir i ozdravljenje društva ključno prihvaćanje sudski utvrđenih činjenica i pravomoćnih presuda te jasno distanciranje od civilizacijski neprihvatljivih politika i glorifikacije ratnih zločina.