Anto Tomić, nekadašnji stanovnik Ljubije kod Prijedora i jedan od preživjelih logoraša iz Omarske, preminuo je 2. listopada 2026. godine u Hamburgu, gradu u kojem je proveo posljednje desetljeće života. Vijest o njegovoj smrti objavljena je na Tomićevom profilu na društvenim mrežama, gdje se obitelj oprostila od njega.

Tomić je imao 34 godine kada je početkom lipnja 1992. uhićen i odveden u logor Keraterm. Nakon toga prošao je i kroz logore Omarska i Trnopolje. Prije rata bio je zaposlen u rudniku Omarska, gdje je radio kao prevoditelj njemačkim inženjerima, a potom na separaciji.

O onome što je doživio tijekom zatočeništva govorio je i pisao godinama kasnije. Svjedočio je o stradanju logoraša, ljudima koje je osobno poznavao, ali i onima koji nisu preživjeli. Svoja iskustva iz tog razdoblja pretakao je i u kratke priče.

„Pišem i u ime onih kojih više nema i ne mogu svoju priču ispričati. Pišem i iz pijeteta prema ubijenim i nestalim, jer su zaslužili da ih se sjetimo. I pišem u nadi da se ovo nikad više neće ponoviti”, govorio je Tomić.

Nakon rata život je nastavio u Njemačkoj, gdje je godinama živio u Hamburgu. Bavio se građevinskim poslovima, a obavljao je i funkciju izvršnog direktora nevladine organizacije „Građanski monitoring” za jugoistočnu Europu. U svojim javnim istupima protivio se osveti i odmazdi, inzistirajući umjesto toga na utvrđivanju istine i pravde, kao i na pravu prognanih ljudi da se vrate i žive dostojanstveno.

Tomićeva svjedočenja o Omarskoj i drugim logorima na području Prijedora ostala su kao zapis o razdoblju tijekom kojeg su brojni ljudi bili izloženi zatočeništvu, torturi i stradanju. U jednoj od oproštajnih poruka, objavljenoj na Facebook profilu Genocid.ba, istaknuto je da je Tomić, unatoč teškom iskustvu koje je nosio sa sobom, imao snage govoriti o onome što je preživio i tako doprinositi očuvanju sjećanja na žrtve.